lega svega

pozdrav blogeri. znam da je ovaj pozdrav long shot, ali možda netko od bivših prijatelja s ovih stranica slučajno navratipa rekoneka se iznenadi. sa sjetom sam čitao postove iz daleke 2006. godine i vaše duhovite komentare. ah, baš mi nedostajuti dani. za pojedine blogere ni ne znam više gdje su, pojedini su prestali pisati poput mene a neki su izbrisali svoj profil. šteta, neki su zaista bili daroviti, ma svi su bili dragi, svatko na svoj način.

čitajući svoje postove, ni sam ne znam od kud sam čupao inspiraciju, koja je jednostavno isparila iz sustava. šmrc. ma nisam došao da se jadam već da ovaj post pozdravi sve one koje su me čitali i sve one koji smo se virtualno družili.

živjeli

Prepustio sam se. Možda nemam snage ili jednostavno znatiželja sputava kotače da se ponovno pokrenu, znatiželji dopuštam mir i pitanje, što ako se prepustim do kraja. Da li će kraj, koji se ne nazire baš kao ni kopno na pučini nekog dalekog i stranog oceana; odgovoriti na pitanja koja me more. Tijelo sam zaboravio, taj dio stroja koji odrađuje svakodnevne zadaće pretvaranja tvari u nešto što mi je neophodno, ili nije. Namjerno ga zapostavljam. Da li sam svjestan koliko mogu? Da li, kada govorim o snazi nužno uključujem i tijelo, ili sam još uvijek na početku putovanja. Putovanja ili avanture. Bilo kako bilo, valja mi se zakotrljati. Moram li? Pretpostavke me koče, znatiželja tjera.
Nisam li dovoljan? Progovoriti glasno u šumi gluhih, beskorisno je i jadno. Stvarati sliku o sebi koja nije moja, tek da utažim tuđu želju za poznavanjem. Jedinka, nesigurna i krhka, od početka svijeta, gonjena željom da bude dio čopora. Netko reče da samoća izgrađuje čovjeka. Doista? Pusta fraza ili pak doživljaj odbačenog od čopora u kojem nije mogla ili nije htjela opstati. Previše prostora, premalo vremena. Tražimo izgubljeno i tražeći ne uviđamo koliko još toga gubimo. Možda nađeno nadomjesti propušteno, ili pak u tom stanju prevarenosti i beznađa stvaramo privid sreće, kojom, hineći vanjštinom zasjenjujemo izgubljeno pred ostatkom čopora. Čemu trud dragi moji kada se nema što pribrojati.
Koga zavarati? One koji nas odbacuju? Pih. Oni me ne razumiju, oni mi se smiješkom punog prezira dodvoravaju i truju me. Tijelo ište zaklon pred kišom, no nemam zaklona za duh. Primitivne i plitke duše. Hrane se mojom nemoći, hrane se i jačaju izgladnjujući moj duh. Prepuštam se?
Moderna razmišljanja ispunjena pitanjima opstanka, kriju nešto dublje, ili samo malo dotjeravam ovu rečenicu kako ne bih morao dublje zalaziti. Lutam hodnicima prastarog dvorca, hladnih zidova punih nepomičnih hladnih lica onih koji su na svoja pitanja dali odgovor. Ne podižem glavu za svako novo lice, već brojim korake koji odzvanjaju odajući dubinu hodnika. Ne nazire mu se kraj. Znam da me gledaju, s visoka, hladno, bešćutno. Korak mi se usporava. Krajičkom oka tražim izlaz ali svaki pogled je bolan jer ponovno me ošine onaj prijekoran pogled nekog novog starog lica. MUČI SE!! Odzvanja mi ušima dok pokrivam lice rukama ne želeći koraknuti dalje. Mučno mi je. Vraćanje natrag gubi smisao, koračanje prema naprijed izaziva strah i bol. Osjećam kako me preziru, ti pogledi me bičuju po leđima koje sam savio od nemoći. Plakati? Ne, ne dam vam zadovoljštinu vi propali stvorovi izgubljenog vremena. Prosti se i bezdušni, baš kao i hijene koje čekaju da ranjena životinja izdahne i prepusti se zadnjoj muci. Da li vas je ikada bilo? Tvorevine neke čudne i strane mase. Kome pripadate? Ne tražite valjda simpatije kada za njih znali niste. Osuđenici vremena kojima se samo lica mijenjaju. Ne želim im pokazati moje. Još uvijek ga nemam. Ne, ne želim im lice dati, tek naličje da zadovolje svoje poglede. Znatiželju koja nije zakopana zajedno s njima.
Nešto me je zapeklo na licu. Pa zar suzom da im pokažem lice? Tarem je dlanom i ostavljam trag koji peče. Početak stvaranja lica ili tek naličja. Korakom mučnim skrih taj djelić duha koji je htio izaći van. Tijelo moje, stroj koji slijepo sluša, nosi me u nove hodnike, hladne i mračne. Vapim za svjetlom i prepuštam se tami.

znam da naslov ne bude nikog pretjerano potaknuo da pročita sadržaj, no kada sam i počeo pisati, sada već davne 2005. godine nisam pretjerano mario za količinu komentara već me je više radovao iskreni komentar koji mi je dao poticaj da i dalje pišem. Nalazio nešto zajedničko s tim ljudima. Nažalost, što zbog nedostatka vremena, što zbog laganog zasićenja, prestao sam pisati razne štorijice koje su; da naglasim uvijek bile istinite. Nisam smogao snage da napišem neke nove, jer nekako sam gubio ritam i svaki post kojega sam napisao bez ustručavanja sam brisao jer sam uvidio da sam sâm sebe iskomercijalizirao. Dosita sam se načitao raznih priča od mojih omiljenih blog pisaca. Nikada nisam čitao najčitanije blogove jer to što su prvi nikada nije bilo mjerilo, bar ne za mene. "Moja" ekipa je fakat pisala dobre stvari. Savjeti su uvijek pljuštali kad kod bi netko imao problemčić. Ah baš mi nedostaju ti dani. Ovom prilikom pozdravljam sve one koje sam drage volje posjećivao na njihovim stranicama.
pantera.........pjesma o jednoj mladosti........sirenica......kumfather....vakuum....dosadne priče jedne krijesnice...smrznuta dama........Athena Air.....bobelline.........romantična duša.....molly coddie69..
Forza Fiume......Veliki Zeleni.....Hera.....goga bjondina....maza69.....Lucy Fair
Ako sam nekoga izostavio, sram me bilo, dužan sam ispriku.





.